Tiho Dragović: Sve je počelo na ivangradskim otvorenim stadionima

Napisao:  Pročitano 4535 puta subota, 06 februar 2016 08:24

''Vrijeme je jedina stvar koju ne možemo kontrolistati, ne možemo je zaustaviti niti promijeniti. Ono teče svojim tokom i prolazi bez obzira na sve. Gledajući na njega objektivno – vreme je mjerljiva veličina, možemo na njega gledati kao na prošlo, sadašnje i buduće, a njegov tempo prolaženja je uvijek isti. Međutim, gledajući na vrijeme subjektivno, ono prolazi uvijek drugačije – u zavisnosti od toga šta radimo, gdje smo, sa kim…''(cit.)

Šta je radio, gdje je bio i sa kim je provodio svoje vrijeme Tihomir Dragović, bivši košarkaš i trener, danas sportski agent, otac šestoro djece, dobitnik zlatne plakete KSCG-a za doprinos razvoju crnogorske košarke, otkrićete danas u prvom članku nove rubrike ''Vremeplov'' na našem portalu.

Tiho je rođen 19.11.1955.g. u Ivangradu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Pravni fakultet je upisao 1974. u Beogradu i završio ga je u roku. U glavnom gradu bivše Jugoslavije je upoznao svoju buduću suprugu Gordanu, bivšu košarkašicu Crvene zvezde, sa kojom je dobio šestoro djece: ćerke Jelenu, Nevenu i Milenu (završile koledže u SAD-u i tamo žive), Nadu (u SAD-u studira Biohemiju), Anastasiju (uči I razred srednje škole u Zemunu i sljedeće godine kreće koracima svojih sestara) i Balšu (završio srednju školu u Americi i ove godine upisao I godinu studija na Harvardu (Boston), gdje igra i košarku, za koledž).

Košarku je počeo da igra davne 1967. godine, a od tada do danas je mnogo vode proteklo Limom, rijekom koja protiče kroz grad gdje je Tiho rođen i gdje je napravio svoje prve košarkaške korake.

''Vremena su se promijenila: od velikih promjena u pravilima košarkaške igre do filozofije koja je potpuno druga. Posebno na ovim prostorima košarka je izgubila dušu, šarm, lucidnost, improvizaciju...mnogo više pažnje se posvjećuje fizičkoj pripremi (bez koje se ne može, ali do koje mjere i od kog uzrasta igrača?)...Danas su treneri pod velikim pritiskom rezultata, jer sponzori, vlasnici i ljudi koji ulažu novac, često nemaju vremena da čekaju rezultat, pored toga, treneri često zanemare tehnički dio obuke i usavršavanja, a to je dovoljno da se "ubije''. Možda je najveća razlika u ljubavi prema košarci: nekada se košarka voljela što je lijepa i u njoj se uživalo, danas je novac ispred svega, često zaslijepi roditelje i djecu i zbog tog sjaja novca, izaberu pogrešan put...'' - odgovara nam Tiho na pitanje o tome koliko se ''igra pod obručima'' razlikovala u vrijeme kada je on počinjao.

Ali nešto što se nije promijenilo je činjenica da je najbolji način da što veći broj djece krene da se bavi određenim sportom - uspjeh nekog od njegovih aktera. Tako je i Tiho poslije istorijskog uspjeha KK Ivangrad prvi put zakoračio na 28 metara dugački pravougaonik.

''Košarku sam počeo da igram poslije najuspješnije godine u CG košarci, odnosno plasmana i igranja KK Ivangrad u I Saveznoj ligi SFRJ, u maju 1967.g. u pionirima KK "Ivangrad", gdje su mi prvi treneri bili Jovo Popović i Stanko Čukić). U prvi tim Ivangrada me je u sezoni 1969/1970 prebacio tadašnji seniorski trener prof. Radule Vešović, a prvu utakmicu za prvi tim sam igrao na finalnom turniru Kupa Crne Gore 07.02.1970. godine  protiv KK"Lovćen" na Cetinju. Tada je Ivangrad igrao II Saveznu ligu SFRJ (istočna grupa, gdje su igrali klubovi Srbije, Makedonije i Crne Gore). Ja sam tada imao nepunih 15 godina i morao sam da imam dopunski ljekarski pregled i saglasnost ljekara da mogu da se takmičim u seniorskoj konkurenciji. Ovo govorim da biste shvatili koliko je to bilo ozbiljno organizovano''' - prisjeća se Dragović.

Ekipa Ivangrada 1970. na Dragovićevom (četvrti s desna, gornji red) debiju protiv Lovćena 

Danas su uslovi za trening i utakmice mnogo bolji, ali ljubav i strast prema ovom sportu tada nisu poznavali prepreke:

''U to vrijeme se košarka igrala na otvorenim stadionima, a mi smo igrali na košarkaškom stadionu, gdje je na svakoj utakmici bilo između 700 i 1000 gledalaca. Sredinom 70-ih se prelazi na igranje u sali i tada kreće kriza košarke u Ivangradu, koji je imao samo salu Školskog centra, u kojoj su dimenzije terena bile minimalne i utakmicama je moglo da prisustvuje 50-100 navijača. I pored toga taj teren je važio za jedan od najvrućih II savezne lige. Tada smo u 1/4 finalu Kup-a SFRJ pobijedili i izbacili KK Rabotnički iz Skoplja, tadašnjeg člana I Savezne lige SFRJ, a u 1/2 finalu nas je u Ivangradu savladao OKK Beograd (Knežević, Žižić, Kotarac, Stojanović i dr.). Bilo nas je teško pobijediti na tom terenu, ali to je i doprinijelo da nam 1974. KSJ ne dozvoli da igramo u toj sali, pa smo utakmice kao domaćini igrali u Čačku, Skoplju, Danilovgradu, Kotoru, u zavisnosti protiv koga smo igrali...Imali smo dobru ekipu, bili su tu Momo Nedić, Sudo Musić, Ranko Bukumira, Dojo i Čile Boričić, Kokan Đurišić, Vito Bojović, Džako Abdurahman, onda Ćomo Perović i Roda Subotić iz H.Novog, Mišo Bakić iz Bijelog Polja...''

Dragović je u ljeto 1973. godine dobio poziv od tadašnjeg trenera Olimpije, Lazara Lečića da ode na probu u Ljubljanu, gdje je proveo nedjelju dana. Međutim, velika je bila ljubav prema rodnom gradu tada 18-godišnjeg Tiha, koji je odlučio da ostane kući. Ipak, 1978. godine došlo je vrijeme za rastanak.

''Bilo je to lijepo vrijeme, ali zbog situacije sa salom i činjenice da smo Dojo Boričić, Kokan Đurišić i ja u to vrijeme studirali u Beogradu i dolazili smo vozom ili "Tarom" (poznati karavan od 3-4 autobusa, noćna linija Titograd, Cetinje-Beograd) petkom veče na utakmice i vraćali se nedjeljom veče nazad u Beograd, to je bilo baš naporno'', nastavlja Tiho svoju priču, ''Zato sam ja 1978.g. prešao u KK"Goša" S. Palanka i tamo igrao dvije sezone I b ligu SFRJ (Muta Nikolić, Vesko Pajović, Pero Grubović, Radenko Orlović, Drago Psutka i dr.). U sezoni 1980/81 sam prešao u "22 Decembar" N. Beograd, a 1981. sam otišao u vojsku. U tom periodu sam trenirao sa OKK Beograd (gdje je u to vrijeme igrao boj mlađi brat Vito Dragović). Po odsluženju vojnog roka sam moju poslednju igračku sezonu odigrao u tom klubu, čije su boje pored mog brata Vita branili još Mile Simendić, Goran Ristanović, Ljupče Žugić, Paja Živanović, Nebojša Nikolić, Nebojša Mihajlović...i dr.''

''Svuda pođi kući dođi.''U junu 1983. Tiho se vratio u Ivangrad, gdje košarkaškog više kluba nije bilo:

''Morali smo da krenemo iz početka, od osnivačke skupštine, pa dalje... Grupa sportskih radnika koje smo okupili Momo Mićović, Strašo Marjanović i krenula je sa nule, od II republičke lige. Ja sam tada i počeo trenersku karijeru. Nakon dvije godine ušli smo u I republičku ligu. Napravili smo dobru ekipu dovođenjem naša dva igrača koji su igrali u Srbiji (Vita Dragovića i Belog Popovića) u postojeći tim i sa dva pojačanja iz Bijelog Polja (Goran Popović i Trle Rakočević), postali prvaci Crne Gore.''

Uslijedio je period finansijskih problema, a dobri rezutati su doveli do ponuda drugih klubova i Tiho je 1987. između ŽKK Vojvodine i KK "Gradine" Pula izabrao Pulu.

''Imao sam dobru ekipu i ušli smo u viši rang, poslije čega sam postao trener KK "Rovinj".  Međutim, tada je krenuo rat i ja sam se 1991. vratio u Crnu Goru.''

Dragović u svojstvu trenera KK Gradina iz Pule, 1989. godina

Poslije tri godine u Baru, Tiho se na polusezoni 1994/1995 vratio u Ivangrad, koji je tada bilo u "B" ligi SRJ i imao samo dvije pobjede.

''Dobro smo odigrali taj drugi dio sezone, ali nismo uspjeli da nadoknadimo zaostatak iz prvog dijela i u posljednjem kolu u Ivangradu nas je pobijedio tadašnji prvak B lige SRJ, "Beopetrol" iz Beograda. Ispali smo iz lige i tu se završila moja priča sa košarkom u Ivangradu.''

Naredna stanica u Dragovićevoj trenerskoj karijeri bila je Budva, gdje je sa KK "Mogren" 1997. do 1999. godine napravio odličan rezultat.

''Iz republičke lige smo ušlu u B ligu SRJ i u prvoj godini osvojili 5. mjesto u konkurenciji jakih timova kao što su "Borac" Čačak, "Sloga" Kraljevo", "Ibon" Nikšić, "Vojvodina" N.Sad, "Zastava" Kragujevac... Sve se poklopilo kako treba: ekipa je bila sastavljena od sjajnih prije svega ljudi i igrača (Dragan Boričić, Vesko Duletić, Dejan Tomašević, Vanja Budimić, Zoran Spasojević, Ivica Vukotić, Nino Tmušić, Kinjo Krivokapić), a u Vesku Krivokapića, Miloradu Labanu i Miću Rajkoviću sam imao sjajne asistente.''

Poslije "Mogrena", na poziv KK "Budućnost" Tiho je radio od 1999. do 2002. radio kao pomoćni trener Muti Nikoliću i Boši Tanjeviću, osvojivši dvije titule SRJ, kup SRJ i plasiravši se dva puta u TOP 16 Evrolige (tim su činili Gašo Pajović, Vlado Šćepanović, Dejan Tomašević, Milenko Topić, Haris Brkić, Igor Rakočević, Dejan Milojević, Saša Obradović, Dejan Radonjić, Dragan Vukčević, Balša Radunović, Bojan Bakić, Blagota Sekulić...). 

Trenerski posao je napustio 2008. godine:

''Kao šef stručnog štaba KK"Radnički" Obrenovac, najviše zaslugom trenera Vanje Budimića, kojem sa samo asistirao, ušli smo iz Srpske u I B ligu. Međutim, u Obrenovcu sam prvi put od kada sam počeo da radim kao trener, prekršio neke svoje principe i pošto sam rekao da ću, ako se to desi, prestati da se bavim trenerskim pozivom, tako sam i uradio.''

Nakon završene trenerske karijere Tiho je uplivao u menadžerske vode, prvo sa svojim prijateljima na toj osnovi, a danas kao licencirani FIBA agent. Mnogim sportistima sa naših prostora pomogao je da ostvare svoje snove.

''U sadašnji posao sam implementirao svo znanje, igračko i trenersko iskustvo i i dalje radim sa istim elanom i energijom kao kada sam bio mladić. Sve mlađe igrače koje zastupam kao menadžer redovno vodim na specijalističke preglede i pratim da redovno završavaju školu. Mišljenja sam da nema talenta koji može da bude siguran u vrhunsku karijeru, jer i u tom slučaju rizik od povrede ga prati i realna je mogućnost da se desi nešto ružno što karijeru može da dovede u pitanje. Diploma je uvijek sigurnost koja daje alternativu.''

Za kraj razgovora sa nama, nekadašnji krilni centar se prisjetio svojih najdražih rezultata:

''Moj najveći životni uspjeh je moje šestoro djece. Pet ćerki koje su igrale ili i dalje igraju odbojku i sin koji igra košarku i svi zbog mene na dresu nose ''14-icu'', broj koji sam tokom cijele karijere i ja nosio na dresu. U toj karijeri su mi najdraži nastupi za reprezentaciju Crne Gore na turnirima republika SFRJ "Bratstvo i jedinstvo" u Sarajevu 1973. i Kotoru 1974., gdje su za reprezentacije republika igrali svi najbolji igrači tadašnje Jugoslavije (Kića, Mirza, Jerkov, Duje Krstulović, Varaja, Duko i Dragan Ivanović, Bocevski, Georgijevski...i dr.). Najmiliji trenerski su rezultati su mi novi početak u KK "Ivangrad" 1983. i na klupi KK "Mogren" u sezoni 1997/98.''

Vremena se mijenjaju. Danas se Ivangrad zove Berane i košarka je u ovom gradu svedena na par timova koji se bore sa vjetrenjačama u mlađim kategorijama. Zato smo se uz Tihovu pomoć prisjetili nekog drugog vremena, u kojem je ovaj grad na crnogorskom sjeveru bio pravi košarkaški centar. Istorija se, međutim, ponavlja i, ko zna, možda nekad ivangradska košarka opet oživi...