Nikola Mijušković: Psiha sa linije slobodnih bacanja

Napisao:  Pročitano 1973 puta četvrtak, 04 februar 2016 11:51

Sjajnim predavanjem sportskog psihologa Nikole Mijuškovića počinjemo drugu sezonu ''Online škole košarke'' na našem portalu. Današnja tema je ''Psiha na liniji slobodnih bacanja''. Uživajte!

Prošlo je više od 2 godine od kako sam svoja znanja po prvi put podijelio sa čitaocima portala košarka.me . U tom prvom intervjuu odmah nakon lične karte i uvodnog predstavljanja, upućeno mi je pitanje koje se odnosilo na slobodna bacanja i tzv. mentalnu paralizu igrača koja se događa prilikom šutiranja penala. Moram priznati da takvo pitanje nijesam očekivao tako brzo, jer po nekom prirodnom, logičnom redoslijedu, uvod mora biti ispunjen ’’veoma bitnim’’ sadržajem. Vjerovao sam da slobodno bacanje, kao jedan relativno prost košarkaški element, nije toliko krupan problem poput straha od neuspjeha, manjka samopouzdanja, borbe sa teškim povredama. Međutim, tokom jedne od svojih ’’ekskurzija’’ po statističkim parametrima košarkaša koje sam simpatisao, uočih da je Jan Veseli tokom svoje druge sezone u Vizardsima (u jednom trenutku), imao šut sa linije bacanja 6/24. Na kraju, tu sezonu je završio sa 31% ubačenih pokušaja. Procenat koji više odgovara prosječnom polumaturantu na času fizičkog, nego li profesionalnom košarkašu čiji se rad, trud i zalaganje teško mogu dovoditi u pitanje. Problem jasno prevazilazi košarkaški, taktički i tehnički aspekt, a isključivo se odnosi na psihu. Kako je sve više primjera u kojima možemo detektovati ovaj problem, a koji je itekako rješiv, osjećam potrebu da pokušamo krenuti u rješavanje istog.

Naime, u ljudskom mozgu prilikom savladavanja sportskih vještina postoje dva sistema ili dva puta. Prvi od njih je eksplicitni i on je dominantno zadužen za usvajanje novih vještina. U tom sistemu se radnja razlaže na proste komponente, koje se tehnički dorađuju i kasnije povezuju u cjelinu. Jako pogodan primjer da bi se približio ovaj put, jeste sticanje vještine vožnje automobila. Kandidat je fokusiran na svaki pojedinačni pokret i sve što bi narušilo koncentraciju bi gotovo sigurno dovelo do problema u vožnji. Tako je i u košarci, kada se u početku savlađuje svaki novi element. Međutim, jedna vještina, ne ostaje zauvijek u tom sistemu za početnike, već nakon velikog broja utrošenih sati i pokušaja, prelazi u drugi sistem. Taj sistem se naziva implicitni i njegova srž je svima dobro poznati automatizam (ako se opet vratimo na vožnju automobila, implicitni sistem se odnosi na to da možemo sasvim opušteno da pričamo, razgledamo, čak i koristimo telefon dok upravljamo vozilom). Kada se izvodi vještina koja se nalazi u tom sistemu, ona ne iziskuje razmišljanje, već se izvodi sama od sebe, ostavljajući prostor za planiranje taktike i strategije.

Kada se ovako postave stvari, očigledno je da košarkaš koji igra na visokom nivou i koji iza sebe ima hiljade slobodnih bacanja, ovu vještinu automatizuje i postavlja je u implicitni sistem. Pitanje koje se opravdano nameće, jeste kako takav igrač ima procenat šuta koji je jednak maločas pomenutom djetetu na nastavi fizičkog vaspitanja, a koje je u košarkaškom smislu početnik. Sve to se dešava zbog toga što je vještina izvođenja slobodnih bacanja napravila regresiju u eksplicitni, početnički sistem, usljed prevelike želje da se postigne koš. Umjesto da se izvede bez pretjeranog razmišljanja, slobodno bacanje postaje predmet opsežne analize koja je slična onoj kada učimo da vozimo po prvi put. Kao takvo, to nije slobodno bacanje koje izvodi istrenirani profesionalac, već ogromnom željom opterećeni šut koji umjesto implicitnog koristi početnički eksplicitni sistem. Svako ko čita ovo, će stvoriti sliku u glavi, nekog košarkaša koji ima sličan problem. Ogromna šansa da taj neko koga zamišljate je osoba koja ima jako veliku motivaciju i glad za uspjehom, da igra u potpuno novoj sredini gdje želi da se dokaže ili u potpuno novom takmičenju u kojem nema prethodnog iskustva. Prevelika doza htjenja i značaj tog jednog slobodnog bacanja blokira sav dotadašnji utrošeni rad na izgradnji te vještine. Pošto se takvi pokušaji obično završe promašajem, čitav mentalni sistem postaje urušen. Nervoza, panika, nedostatak strpljenja pa i sama smanjenost zadovoljstva igranjem košarke su logični prateći elementi.

Psihologija je apstraktna nauka i rezultati njenog uticaja uglavnom nijesu brzo vidljivi. Međutim, u ovom slučaju, psihologija je precizna kao matematika. Najbolji dokaz da je to tako jesu procenti šuta za tri poena kod takvih ljudi. Iako je laicima potpuno paradoksalno da isti pojedinac može da ima bolji šut za tri (koji je usput vrlo rijetko u potpunosti neometan) od onog sa linije slobodnih bacanja, psihologija takav podatak objašnjava odnosom eksplicitnog i implicitnog sistema. Svaki takav pojedinac, prilikom šuta za 3 poena jednostavno nema vremena da se bavi analizom svog šuta i nema vremena da ga zaguši mislima, pa ga naprosto ’’digne’’ implicitnim sistemom, tragom automatizma. Taj procenat šuta za tri je stvarna odlika njegovog utrošenog rada.

Stiv Dejvis, šestostruki prvak svijeta u izuzetno napornoj mentalnoj igri kakva je bilijar je rekao da je umjetnost igrati kao da ništa ne znači, u onim trenucima kada znači sve. To je ono u čemu leži ključ za rješavanje ovog problema. Na kraju, to je samo jedno slobodno bacanje, jer ako se posmatra ikako drugačije, šteta može biti značajno veća od potencijalne koristi.

Ukoliko imate dodatna pitanja na ovu temu ili na druge teme u vezi psihologije sporta, autoru teksta Nikoli Mijuškoviću se možete obratiti putem FB stranice Sportski Psiholog.