Najljepša priča NBA karavana

Napisao:  Pročitano 1022 puta nedelja, 22 april 2018 13:34

Prije bilo kakve detaljnije analize, želio bih reći da nijesam naročiti ljubitelj NBA lige, jer je umjetnost igre i suštinu košarke pomjerila ka šou-biznisu, marketingu i nekim vrijednostima koje generalno, život čine komplikovanijim, nego što on to realno, može da bude.

Za moj pojam, sasvim su korektne regionalne lige koje su nam dostupne, pa čak i domaća, jer one su naša stvarnost i more u kojem treba da pecamo najvažnije pouke na putu ka uspjehu. Bilo bi dobro da i današnji klinci to shvate, jer do uspjeha po raznim ''Gardenima'' i ''Centrima'', potrebno je prvo proliti mnogo znoja po našim hladnim salama i onako, usput, pokupiti po koji lakat od igrača koji je na utakmicu jedva stigao, bježeći sa svog primarnog posla.

Nego, da se vratimo na karavan basnoslovnih ugovora, marketinga i nevjerovatnog atleticizma. Sezone, u poslednje vrijeme, jako liče jedna na drugu, bez previše drame, kao da je cilj svega, samo da panu neki novi rekordi i da sabirni centri košarkaške moći odigraju svoje finale i okite se čuvenim prstenom.

Za nekoga ko se bavi psihologijom sporta, NBA rijetko bude materijal za priče, izuzev onih tipičnih, da se do zvijezda najprije stigne iz pepela, a takvih priča, u ovom karavanu, odavno ima na pretek. Međutim, pred sam kraj sezone, desilo se nešto drugačije, nešto što zaista jeste lekcija. Kako za trenere, klince koji život provode sa loptom, tako i za svakog običnog čovjeka. NBA je dala našoj svakodnevnici jednog novog, drugačijeg heroja.

Možda će neko pomisliti da su ti heroji blistavi rukiji Ben Simons ili Donovan Mičel, koji su uzdigli igru mlade Filadelfije i unaprijed otpisane Jute do plej-of visina. Poneko bi mogao pomisliti i da se tipuje na Bogdana Bogdanovića koji je na All-star vikendu zasijao onako kako je teško bilo zamisliti i pokazao da klinci sa ovih prostora itekako imaju šta da daju na najvećoj pozornici uz odgovarajuću motivaciju, predanost i vjeru u sebe. Tripl-dabl mašina, u tijelu debeljuškastog klinca iz Sombora, Nikole Jokića, je takođe dobar izvor inspiracije. Vins Karter i Manu Đinobili, koji uporno prikose godinama, apsolutno imaju svoje mjesto u kolumni edukativno-košarkaškog tipa. Svi oni, bez sumnje imaju svoje mjesto, ali u nekoj drugoj kolumni.

U ovim redovima, ipak, gazda je Andre Ingram. Čovjek koji je 10 godina, popunjavao statističke kolone u razvojnoj ligi, za novac koji je manji od onog koji značajan broj košarkaša, ove sezone u Crnoj Gori zarađuje. 10 godina čekanja i 10 godina neodustajanja. Sa sviješću da je svake naredne sezone, logička vjerovatnoća da će dobiti NBA poziv sve manja i manja. Sa svoje 32, dočekao je da se san ostvari. Lekcija broj 1: Nikad ne odustaj od svojih snova – primijenjena. Lekcija broj 2: Ne postoji nemoguće – primijenjena.

Ne znam koliko u NBA ligi ima sijedih igrača, ali ovaj ruki je itekako sijed. Debitantski nastup u punom Stejpls centru, tamo gdje su gazili Kobi, Medžik, Šek i Karim. Sada isto pokušava i Andre Igram. Šansa je došla i šansa je jako prigrabljena. Lagano, džentlmenski, samouvjereno, do svojih prvih 19 poena. Debitantski nastup u dresu Lejkersa, krunisan sa 19 poena, sa fantastičnim procentom šuta, i to je 4 najbolje postignuće rukija, debitanta u dresu Lejkersa u istoriji franšize. To je nešto što današnji klinci teško mogu da shvate. Čekaš svoju šansu i ona ti se konačno pruži. Šampioni se od ostalih razlikuju po tome što će svaku, i najmanju šansu, iscijediti do poslednje kapi, dokazujući da oni zaiste vrijede i da pod ovim nebom, itekako ima mjesta za njih. Lekcija broj 3: Izađi na teren i ne dozvoli da te vode strahovi, već snovi i nade - primijenjena.

To što je Andre Ingram zablistao u svom debitantskom nastupu, u ''garbidž'' tajmu sezone nije toliko nadahnjujuće, koliko pozadina njegove priče. Na pitanje novinara, da li se bavio nečim drugim, za svo vrijeme preživaljavanja u razvojnoj ligi, Ingram je odlučno odgovorio da je svo vrijeme bio profesor matematike. Spremao klince za nove stepenice njihovog školovanja. Upravo se u tome krije odgovor, kako je uspio da sačeka 10 godina, a da ne odustane, i kako je šansu na debiju zgrabio bez početničkih grešaka, prenemaganja, izgovora i treme. Njegov košarkaški put je imao najboljeg prijatelja u intelektualnoj izgradnji. Upravo je to ono što naši klinci moraju da shvate. Savršen šut ispred ili iza linije 6.75, nebeski skok ili lopte koje imaju oči, su samo poželjni preduslovi na putu ka sopstvenim limitima. Ukoliko se zapostavi intelektualna nadgradnja, odluke koje život neminovno donosi, će vrlo vjerovatno biti karta za pogrešan voz. Ako ikad uđemo u pogrešan voz, sve će nam stanice biti pogrešne. Sa druge strane, pravi vozovi uvijek stignu. Nekom sa 18, nekom sa 32.

autor teksta je sportski psiholog Nikola Mijušković