Nikola Mijušković: Najveća zvijezda svakog prvenstva je - TIM!

Napisao:  Pročitano 885 puta četvrtak, 18 januar 2018 16:48

Kako vrijeme prolazi i sportski duh biva sve više pogođen epidemijom novca, dolazimo u poziciju da se košarka kao igra, pretvara u industriju i šou biznis. Postaje upitno koji su prioriteti njenog postojanja, za koga i zašto se igra. Riječ je o previše snažnom talasu promjena, da bi i pokušali da ga zaustavljamo. Ono što zasigurno možemo, jeste naučiti kako bolje plivati u tom talasu, ili još bolje rečeno, kako se u njemu ne udaviti.

Zamislite klinca koji sada osvaja svoje početne košarkaške korake, mjerka svoje prve košarkaške patike, kako hipnotisano gleda pokrete nekih čarobnjaka iz Eurolige ili NBA. Vjerovatno bi jako težak zadatak bio objasniti tom klincu da tamo gdje su ovih godina CSKA, Fenerbahče, Real ili Olimpijakos, su ne tako davno u kontinuitetu bili Split, Cibona, Partizan ili Bosna. Prošlo je par decenija, a sistem se toliko okrenuo da ovakvi podaci zvuče prilično bajkovito. Tržište je postalo takvo da novac diktira svaku poru sistema takmičenja i naprosto je malo realno da klubovi sa ovih prostora ponove uspjehe kakve su imali u prošlosti. Ono što zasigurno ne možemo, jeste parirati novcu evropskih moćnika, ali ono što zasigurno možemo, jeste približiti se sopstvenim, realnim limitima. Ono što zasigurno ne možemo, jeste kupiti najskuplje pojedince koje košarka danas ima, ali ono što itekako možemo, jeste obnoviti najveću vrijednost, košarkaškog, ali i svakog drugog kolektivnog sporta, a to je tim. Tim u svom pravom i istinskom značenju, koji prevazilazi kulturni monolog trenera i sportskih radnika u izjavama za medije. Tim, koji se rađa i živi između koševa.

Čini se, da poslednjih godina, pored finansijskih izazova koji su neminovnost svih kolektiva, imamo ozbiljan problem sa nedovoljno vještom politikom sklapanja timova. Stiče se utisak, da sportski radnici, mahom ljudi čija je jedina spona sa sportom – entuzijazam, ne razumiju dovoljno dobro koncepciju timskog rada. Timski rad je osnovna ćelija rasta i razvoja civilazije upravo zbog toga što ljudi jedni druge, svojim kompetencijama, dopunuju. To dalje znači, da je u životnom, ali i sportskom smislu, tim grupa ljudi sa različitim specifičnim kompetencijama, koji imaju isti cilj i kojem su jednako predani. Van okvira lijepo upakovane definicije, to znači da timska igra traži neminovno ljude različitih profila, koji ugrađuju u cjelinu taj dio sebe koji nedostaje ostalim članovima. Ovakve definicije posebno važe kada govorimo o uslovima oskudice, kakvi kod nas vladaju, gdje nijesmo u mogućnosti okupiti individue koje su kompletne košarkaške ličnosti. Dobro upakovan tim, je uvijek značajno puta efikasniji od prostog zbira pojedinaca, bez obzira na to koliko su oni pojedinačno kompetentni.

Međutim, šta se kod nas dešava? Vrlo često, usled nemogućnosti da se u procesu sklapanja ekipe bavimo psihološkim profilima ličnosti igrača, okrećemo se statistici kao najmjerodavnijem sistemu preporuke. Stoga, ako smo u finansijskoj mogućnosti, vrlo često biramo igrače sa dobrom statistikom, koji su u svojoj suštini, sve pojedinci sličnih karakteristika. Tako nije rijetkost, da se u evropskoj, ali i našoj košarci tim pokuša formirati od 12 skorera, 12 ljudi koje teže liderstvu i koji uvijek igraju prije za ono što piše na zadnjoj strani dresa, nego li za ono što stoji na grudima.

Kada vas profesionalna orjentacija zanese put sportske psihologije, shvatite koliko je sport pun paradoksa. Jedan od takvih je onaj da u poslednje vrijeme, sve češće, značajan dio pobjedničke ekipe bude emotivno nezadovoljan, jer je ostao kratkih statističkih rukava. Isto tako, značajan dio gubitničke ekipe svoju utjehu brzo nađe u svojim dvocifrenim indeksnim poenima. Tim je postao sredstvo za izgradnju pojedinaca umjesto da bude suprotno. Najveću odgovornost za to imaju ljudi koji učestvuju u formiranju ekipe. Dovesti 12 igrača sa dobrom statistikom istovremeno znači staviti makar polovinu u poziciju da takvu statistiku neće ponoviti, ili nadmašiti, a to je siguran način da stvorite nezadovoljnog igrača. Nezadovoljan igrač je poguban za sebe, ekipu i kolektivni napredak. Stoga sam mišljenja da je i umoran igrač neuporedivo bolji od nezadovoljnog igrača, jer sa umornim igračima imate problem pri kraju utakmice, a sa nezadovoljnim od početka. Koliko god da zvuči čudno, nezadovoljan igrač će se prije povrijediti od umornog, zbog toga što svaki dio svog trenažnog procesa boji nezadovoljstvom. Treba zapamtiti, da je mjera uspješnosti jednog sportskog kolektiva, zadovoljstvo njegovih članova i spremnost da svoje individue podrede kolektivu.

Da priča ne bi ostala puka opservacija sportskog trenutka u kojem živimo, evo i nekoliko preporuka, kako sagraditi što je moguće efikasniji tim.

Prije svega, neophodno je da iza cjelokupnog sportskog procesa stoji čovjek čija je vizija prije svega sportska i zdrava, u kojoj su prioriteti postavljeni na pravi način. Druga komponenta idealnog tima je trener, njegov kapetan, njegov roditelj i njegov najveći prijatelj. Čovjek koji će svakom pojedincu na različite načine objasniti značaj tima, koji će iz svakog pojedinca izvući ono najbolje i čovjek koji će svakom igraču pokazati koliko mu je stalo do njega, u ljudskom i košarkaškom smislu. Sa takvim trenerom, igrači će tokom sezone rasti i sticati kompetencije koje na početku nijesu imali. Trener, u pravom smislu te riječi je onaj koji svojim egom neće zarobiti razvoj bilo kog pojedinca. Greg Popović, Čak Dejli, Željko Obradović ili Dušan Ivković, su samo neki od ljudi čije je trenersko ponašanje stalo u definiciju optimalnog.

Sledeća neophodna karika timskog duha je njegov lider, najbolji igrač. Čovjek kojem ide poslednja lopta, koji preuzima odgovornost u najtežim trenucima i koji svojom energijom nosi ekipu. Ekipa koja nema svog lidera ili ona ekipa koja ih ima previše se nalaze u ozbiljnom problemu. Hijerarhija liderstva ne bi trebalo da bude apsolutistička u kojoj je jedan čovjek simbol ekipe, a svi ostali su statisti. Lider mora imati svog pomoćnika/e, koji uzimaju veliki komad odgovornosti i rade značajan posao za ekipu.

Ostatak ekipe su ljudi čije komparativne prednosti su specifične i koji na različit način doprinose misiji tima. Neki od njih su specijalizovani za skok, neki za odbranu, a neki za atmosferu i međuljudske odnose. Takvi igrači zapravo od grupe sportista prave tim, jer žrtvom lične statistike i specifičnim zadacima izdižu duh kolektiva. U takvom ambijentu, tim postaje porodica i u najvećim naporima vidi svoje najdraže izazove.

Zbog toga, i u vremenu industrijalizacije sporta, tim, u pravu smislu te riječi, je ostao najveća košarkaška vrijednost.

Autoru teksta, sportskom psihologu Nikoli Mijuškoviću, se za više pitanja ili pojašnjenja možete obratiti na mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili putem Facebooka.