Goran Vuković: Uželio sam se kuće i sigurno ću se vratiti

Napisao:  Pročitano 3607 puta sreda, 09 mart 2016 15:31

U Italiji ih zovu ''bomberi''. To su igrači koji, bez obrzira na godine koje prolaze i posljedično opadanje motoričkih sposobnosti, uspijevaju da zadrže visok kvalitet performansi ''ručice'' kroz cijelu karijeru.

''Ručica'' Gorana Vukovića i dalje rešeta mrežice po Italiji, iako je njen vlasnik zagazio u petu deceniju života. Kotoranin koji je 2003. godine bio u stanju da u crnogorskoj ligi Danilovgradu na jednom meču ubaci 64 poena, a sezonu zaključi sa 40,2 poena u prosjeku, na ''čizmi'' nastupa za niželigaša Anđuli, a paralelno se bavi i trenerskim poslom, i to od 1996. godine.

''Bomber'' Goran je veoma kasno počeo da igra košarku, a interesantno je da se prije nje bavio - vaterpolom!

U veoma zanimljivom intervjuu Goran nam je govorio o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, kvalitetu košarke u Italiji, u koju sve češće emigriraju naši mladi igrači i svojim planovima za budućnost.

Gorane veoma kasno si počeo da se baviš košarkom, tek sa 18 godina, a zanimljivo je da si prije toga trenirao vaterpolo. Kako i zašto si riješio da promijeniš sport i posvetiš se ''igri pod obručima''?

- Kao i svi klinci koji su odrastali u SFRJ 'prošao' sam kroz mnoge sportove, jer je to bila kultura tog perioda. Ponajviše sam se zadržao u vaterpolu, koji je tada bio uglavnom ljetnji sport i dosta popularan kod nas, ali kroz srednju školu i tipične popodnevne 'baskete' na igralištima, zaljubio sam se u košarku i dosta kasno počeo da je treniram.

Nisi gubio vrijeme već si odmah stigao do prvog tima Kotora, a samo godinu dana kasnije si pošao na probu u Crvenu zvezdu. Šta nam možeš reći o tom iskustvu?

- Da, praktično odmah sam ušao u prvi tim Kotora i poslije odlične seniorske sezone, kao i finala juniorskog prvenstva CG, a na preporuku bivšeg proslavljenog asa C. Zvezde Iva Petovića, otišao sam na probu u tadašnji šampionski tim ''crveno-bijelih''. Na probi sam zadovoljio, ali njihovu ideju da odem na polugodišnje kaljenje u OKK Beograd, zbog nekog mladalačkog ega, nestrpljenja, neiskustva ili kako god to da nazovemo, nažalost nisam prihvatio i vratio sam se u Crnu Goru.

U predstojećih 12 godina žario si i palio domaćim šampionatom. Koji su tvoji najveći uspjesi i ostvarenja u tom periodu i da li bi mogao da uporediš kvalitet tadašnje lige sa današnjom u našoj zemlji?

- U narednom periodu sam osim Kotora igrao i u Mogrenu, Tivtu i Primorju sa kojim sam imao vjerovatno najbolju sezonu kod nas sa prosjekom od 40-tak poena po utakmici i rekordom od 64 poena na jednom meču.
Možda ću biti pristrasan, ali mislim da su '90-te i početak 2000-tih bili zlatan period u košarci i to ne samo kod nas, gdje je Budućnost osvajala Kup i Prvenstvo SRJ i igrala Evroligu, već i u čitavoj Evropi, a da ne spominjem NBA. Mislim da današnja košarka generalno zaostaje za tom u svim segmentima, osim donekle atletskog. Što se tiče nas tada smo imali sjajne košarkaške centre, koji su izbacivali sjajne talente i kasnije vrhunske košarkaše, a danas smo nažalost došli u situaciju da nam za reprezentaciju igraju stranci.

2005. godine prelaziš u Italiju. Kako se otvorila mogućnost da se preseliš na ''čizmu'', gdje si sve tamo igrao, kakav je kvalitativni nivo u ligama u kojima si nastupao i koje rezultate si ostvario?

- Sasvim slučajno te 2005. dolazim u kontakt sa nekadašnjim sjajnim igračem, a danas trenerom i ujedno mojim prijateljem i kumom Emanueleom Zotijem, koji je obilazio klubove po primorju, u potrazi za talentovanim klincima koji bi išli u Italiju da treniraju i školuju se. Od njega dobijam ponudu da odem u Bari kao igrač i kao trener i tako je počelo... U narednim godinama sam u nastupao u 5 klubova – Best Basket, Don Bosco, Castellana, Mola i Angiulli i tri puta se plasirao u viši rang takmičenja. Iako se radi o regionalnom takmičenju nivo je dosta visok, zbog velikog broja stranaca narocito iz SAD i Argentine kojima ono predstavlja odskočnu dasku u Italiji i Evropi.

Još kao aktivan igrač, davne 96', uplivao si u trenerske vode. Kako su izgledali ti trenerski počeci? 

- Kao trener počinjem ’96 sa školom košarke za djevojčice i ponovnim osnivanjem ženskog kluba u Kotoru. U narednih 8 godina postali smo prvaci CG u pionirskoj kategoriji i viceprvaci i treći u juniorskoj kategoriji, a igrali smo i I B ligu SCG za žene. Od '99 sam radio i sa muškim juniorskim i kadetskim selekcijama i vodio prvi tim Kotora u crnogorskoj ligi.

U Italiji si paralelno sa igračkom, nastavio i trenersku karijeru, a prošle sezone si sa mlađim kategorijama ekipe Anđuli postao prvak regije Pulja. Kakvi su uslovi za rad u Italiji, da li imaju talentovane mlade igrače i koliko je teško doći do dobrih rezultata?

- U Italiji od 2005. radim sa mlađim kategorijama u CUS Bari, Angiulli i Virtus Bitonto. Prošle godine sam sa kadetskom selekcijom Angiulli-a postao regionalni prvak u konkurenciji od 64 ekipe. Što se tiče uslova oni su u poređenju sa našim na mnogo većem nivou, u smislu da ne postoje problemi oko opreme, sala, grijanja, prevoza....ali opet sa druge strane malo je talenata, tako da je veoma teško doći do dobrih rezultata, pogotovo sa manjim klubovima.

U domaćem šampionatu je katastrofalna finansijska situacija, pa je aktuelan egzodus igrača svih uzrasta prema Italiji. Da li smatraš da je to dobro za našu košarku i za njih same?

- Pratim naravno i situaciju kod nas i u okruženju zahvaljujući i vašem portalu i upoznat sam sa situacijom. Pitanje egzodusa je dosta kompleksno u smislu da je sa jedne strane normalno da svi traže mjesto sa boljim finansijskim uslovima, ali problem je što vrlo često odlaze u 'nepoznato' bez uslova za napredak, a privučeni 'slatkorječivim' menadžerima i u većini slučajeva sami sebi uništavaju moguću dobru karijeru. Mislim da to definitivno nije dobro za našu košarku i ukoliko ne zaštitimo i sačuvamo 'male' klubove, koji su uvjek proizvodili talente, izgubićemo ionako malu bazu koju imamo.

Da li ćemo nekada vidjeti jedan transfer u kontra smjeru, tj. da li planiraš da se jednog dana vratiš kući i radiš u nekom od naših klubova? Koji su tvoji planovi za budućnost?

- Iskreno poslije 10 godina igranja i rada napolju uželio sam se kuće i sigurno ću se vratiti, a da li će to biti sljedeće ili za 5 godina, zavisi od dosta faktora. Moja je ideja i želja da u budućnosti, zajedno sa mojim prijateljima koji već godinama vrijedno rade i pokušavaju, uz završetak sportske hale, vratimo košarku u Kotor na nivo koji zaslužuje, a to je status stabilnog prvoligaša u muškoj konkurenciji i da naravno oživimo žensku košarku.