San jednog ludaka

Napisao:  Pročitano 4389 puta Ponedeljak, 19 Juni 2017 18:25

Riječi koje je izgovorio crnogorski centar Bojan Dubljević nakon istorijske titule košarkaša Valensije u Ligi ENDESA i dalje odjekuju Evropom:

''Kada su me novinari u septembru pitali koje su nam ovosezonske ambicije, ja sam odgovorio da idemo po titulu. Mnogi su tada pomislili ''Dubi je lud''. Tačno je, ja sam lud, ali titula je naša'', grmio je u mikrofone španske televizije presrećni Nikšićanin nakon velike pobjede protiv Reala u 4. meču finalne serije.

Zarazna emocija zračila je iz riječi crnogorskog asa. Njegova septembarska opklada možda i jeste zvučala ludo, ali Dubijevo ''ludilo'', ta po mnogima nerealna ambicija, potkrijepljena je svakodnevnim žestokim radom, utemeljena u putu čija je trajektorija nerijetko prolazila kroz bolne poraze i razočarenja. Zato je, iz sadašnje perspektive, ovaj uspjeh još slađi.

Bojanov košarkaški put počeo je u rodnom Nikšiću. Ljubav prema ''kraljici igara'' prenio mu je njegov stariji brat Nikola, a interesantno je da je počeo da trenira da bi – smršao. Međutim, njegova strast prema ovom sportu ubrzo je postala nemjerljiva, a kada je imao 14 godina, odlučio se za ''all in'' – postaće profesionalni košarkaš.

Da bi u tome uspio, Bojan je u sali trenirajući provodio po 8,9 sati dnevno. Do tog trenutka nije bio loš đak, ali su se njegove ocjene naglo pogoršale, izazivajući bijes roditelja, koji su za svoju djecu preko školovanja željeli da stvore alternativu košarci. Međutim, uskoro su morali da ''dignu ruke'' – košarka je Dubija toliko ''tresnula po glavi'', da je postala jedina stvar o kojoj je razmišljao.

Posvećenost je ubrzo dala rezultate: prvo angažman u Lovćenu, potom u Budućnosti, a onda i prvi inostrani, do sada jedini – u Valensiji.

Dubljević se odmah vezao za grad i klub koji mu je pružio šansu da postane košarkaški velikan. Ne računajući za Dubija nedodirljivi Nikšić, Valensija je postala njegov omiljeni grad, njegova druga kuća, pa je za Špance ubrzo postao ''Valensijanac iz Crne Gore''.

''Ova titula mi znači mnogo. Od kada sam bio klinac to je bio moj san koji je sada java. Bilo je vraški teško, jer smo se cijele godine borili sa povredama i porazima, zato je ova titula još značajnija. San koji se ostvario'' – kazao je snažni Crnogorac i dodao da titula sa Valensijom vrijedi kao 10 sa nekim drugim klubom.

Dubljević je srčana, skromna, stidljiva i rezervisana osoba, posebno pred medijima, i takav je bio u svojoj tranziciji od anonimusa do zvijezde Valensije. Međutim, ova tvrdnja je u snažnom kontrastu sa onim što smo vidjeli proteklih nedjelja.

Usred ''sportskog orgazma'', podstaknut invazijom publike na teren nakon detronizacije ''kralja'', Dubi je zgrabio mikrofon i uzviknuo: ''Liga je naša'', a potom uz zvuke pjesme ''Freed from Desire'', raspalio masu, isto kao nekoliko dana ranije, poslije vođstva u seriji od 2:1.

''Kad završim karijeru želim da postanem dee-jay'' – našalio se naše gore list.

Gotovo da je nevjerovatno da se radi o istom džinu sa bradom, koji je tokom pet godina u Valensiji maksimalno izbjegavao svaki nastup pred kamerama zbog svoje stidljivosti. Osvajanje pehara je zaista u njemu probudilo ''ludilo''!

Veza između ''ludog Dubija'' i ''narandžastih'' počela je u martu 2012. godine, kada je u eliminacionoj fazi Eurokupa Budućnost ukrstila koplja upravo sa Valensijom. U prvom meču naš as je zabilježio 15 poena i 8 skokova i ''plavi'' su slavili 75:71. U revanšu je Nikšićanin ponovo briljirao sa 17 poena, ali to nije pomoglo njegovom nekadašnjem klubu:

''Tada nisam moga ni da pretpostavim da ću igrati u Valensiji i da ću ovo doživjeti u ovom gradu, sa ovom ekipim. Želio sam samo da igram i pobjeđujem. Ne sjećam se mnogo čega iz tog dvomeča, samo da smo u drugom izgubili 20-ak razlike'' – priznaje Dubljević.

Međutim, u Valensiji su dobro zapamtili Crnogorca koji je šutirao 7/7 za dva, ubacio jednu trojku, kao lav se borio na skoku. Dubljević je nedugo potom, u junu, pojačao Valensiju i ostalo je istorija.

Dubi i drugovi su ove godine igrali još jedno finale, meč za titulu u Eurokupu protiv Unikahe. Imali su pobjedu u džepu, ali ih je nevjerovatan ''black-out'' u posljednjoj četvrtini skupo koštao...

''Bila je to loša noć, ali smo bili odlučni da je što prije zaboravimo. Nije me zanimalo da ''plačem nad prosutim mlijekom'', koja je korist od toga?'' – zapitao se 25-godišnji centar.

Dubija taj poraz, kao ni onaj u finalu kupa Španije nije obeshrabrio, naprotiv, dao mu je novu snagu:

''Mojim venama teče narandžasta krv. Poslije Eurokupa sam se umorio od poraza i gubljenja titula, ali sam znao da moramo dati svoj maksimum ako želimo da osvojimo ENDESU preko Barselone, Baskonije i Reala. Popeli smo se na Everest španske košarke jer smo TIM. Ostali smo ujedinjeni i pobijedili neke od najboljih timova Evrope. Ponosan sam što sam dio ove ekipe i njene istorije. Mi možda nemamo najzvučnija imena, ali smo pobijedili jer ginemo jedan za drugog. Mi nismo običan tim, mi smo porodica.'' – kaže Dubljević.

Za našeg majstora se sada otimaju najjači evropski timovi, postoji i opcija za NBA ligu, ali djeluje malo vjerovatno da će crnogorski košarkaš promijeniti sredinu. Razlog je jednostavan: momku kojeg je PR Valensije Giljelmo Kalvo definisao ''momkom pravih, čistih i jednostavnih emocija'', važnija od novca, trofeja i slave je – ljubav!

''Svi znaju šta Valensija predstavlja za mene. Moji Crnogorci to veoma dobro znaju i prate naše utakmice i navijaju za nas. Valensija mi daje sve što mi je potrebno i ja želim da Valensiji posvetim cijelog sebe i nikada neću imati želju da odem odavde'' – obećava Bojan.

photo: ACB

Ta ljubav je obostrana, a to su navijači Valensije dokazali kada je njihova 14-ica napustila teren u finišu meča sa Realom. ''La Fonteta'' je ustala na noge i ovacijama ''Dubi, Dubi'' ispratila svog idola na klupu.

''Uh, to je poseban osjećaj. Kada gledam kako se ljudi dižu sa svojih sjedišta i uzvikuju moje ime veoma sam ponosan i zahvalan'' – kaže ovaj fantastični sportista.

Momčina od 205 centimetara, ''kao od stijene odvaljena'', snažna, sa bradom drvosječe – njegova pojava bi nekoga prestravila, ali u stvari krije veliko dijete, sa ogromnim srcem, emotivno, kojeg obožavaju saigrači i navijači, ali i rivali sa kojima se ne štedi na terenu, ali kojima uvijek ukazuje veliko poštovanje.

Član idealne petorke regularnog dijela španskog šampionata tokom protekle sezone pokazao je sav svoj reprertoar – sjajnu igru leđima, pouzdan šut sa poludistance, odličan šut za tri poena (kao protiv Obradoira kada je trojke šutirao 5/5), izvanrednu skok igru (sedmi skakač lige) – pola ''old school'', pola moderan igrač – Dubljević je u svakom slučaju kompletan!

Međutim, njegov glavni adut je njegova glava. Dubi je priznao da nakon treninga i utakmica na putu do kuće sebi ponavlja ''ti to možeš, ti to možeš''. Iako se šali da njegova snaga proističe iz sve duže brade, dobro zna da je to zasluga njegovog mentaliteta i vjere u svoje sposobnosti.

A ni nakon osvajanja najkonkurentnije evropske lige, ni nakon proglašenja za MVP-ja finala, Dubljević nije izgubio crtu ličnosti koja ga izdvaja iz mase: skromnost.

''To nije moj trofej. Nagrada za MVP-ja treba da ide cijeloj ekipi, jer cijela ekipa igra. Jednog dana sam dobar ja, drugog dana neki moj saigrač... ovo je trofej cijelog tima. Nisam ja MVP nego Valensija i njeni navijači'' – zaključuje nikšićki majstor, naša snaga na predstojećem Eurobasketu, ''ludak'' koji je ispunio svoj san!

 tekst preuzet sa: ACB.com

preveo i modifikovao: Miloš Stijepović

photo: Miguel Angel Polo

Video