Savo Đikanović: Uvijek sam igrao srcem, sada želim da pomognem na drugi način

Napisao:  Pročitano 1788 puta petak, 30 januar 2015 15:39

Prošlo je 25 godina od kada je Savo Đikanović napravio svoje prve košarkaške korake u Košarkaškom Klubu Budućnost. Tadašnji visoki klinac koji se često povrjeđivao zbog naglog rasta, u godinama koje će uslijediti napraviće zavidnu karijeru, u kojoj će osvojiti trofej jugoslovenskog Kupa i Jadranske lige, promijeniti 6 klubova u Grčkoj, biti dominantan centar u crnogorskoj ligi sa blizu 40 godina...

Poznat kao veliki borac i pravi primjer profesionalca i vrijednog radnika, Savo je nakon 11 odigranih utakmica u sezoni 2014/15 zaključio da ga tijelo više ne sluša kao ranije i tačno mjesec dana prije 40. rođendana donio tešku odluku o završetku igračke karijere.

Ovom Savovom odlukom crnogorska liga je ostala siromašnija prije svega za sjajnog čovjeka, fenomenalnog košarkaša, za kojeg se neće lako pronaći zamjena i jednog od najubitačnijih poluhoroka na ovim prostorima.

211cm visoka gromada je seniorsku karijeru počela u barskom Mornaru, a potom je put vodio u Smederevo, Budućnost, Lovćen, Olimpijakos, Hemofarm, Larisu, Kolosos, Trikalu, Igokeu, Akileas, Ikaros, Marusi, Ethu, Jašerbenji i Teodo.

O svojoj karijeri, planovima za budućnost i ''receptu za dugovječnost'' na visokom nivou, Savo je govorio u intervju-u za naš portal.

Savo možeš li nam reći nešto više o tvojim počecima, tvojim idolima, trenerima koji su te učili prvim košarkaškim koracima i usmjeravali dalje?

- Svoju košarkašku karijeru sam počeo sa 14 godina u svom matičnom klubu Budućnost, gdje me je u početku trenirao Dile Jovanović, a nakon njega Goran Rakočević, sa kojim sam dugo radio u mlađim kategorijama a kasnije i u prvom timu, gdje je zajedno sa Polijem Bojanićem činio stručni štab. Iskreno, moji počeci nisu bili baš sjajni, jer sam zbog naglog rasta imao u tom periodu vrlo učestale povrede koljena, koje su me spriječile da napredujem koliko su svi oko mene očekivali. Svojom ogromnom voljom i radom sam sve to prevazišao i uspio da dokažem da ipak mogu da igram košarku na visokom nivou. U tom periodu sam, osim treninga u klubu, imao i individualne treninge sa Jadranom Vujačićem, koji mi je pomogao da više vjerujem u sebe i od kojeg sam mnogo naučio o igri na niskom postu. Moj košarkaški uzor i podrška mi je uvijek bio moj veliki prijatelj Vlado Šćepanović, a idol iz mlađih dana Vlade Divac. Broj 12 me je pratio kroz karijeru, najviše zbog njega.

Prije odlaska u inostranstvo u Crnoj Gori si igrao u Lovćenu i Budućnosti. Kakva su tvoja sjećanja iz tog perioda?

- Iz perioda kada sam igrao za Budućnost nosim sjećanja na moj prvi trofej, kada smo u Nikšiću u sezoni 1995/96 osvojili Kup Jugoslavije i u finalu dobili ekipu Partizana, koja je tada bila neprikosnovena na našim prostorima. Iz Budućnosti sam otišao u Lovćen, gdje sam proveo sjajne tri ipo sezone. Na Cetinju su me trenirali Mijo Kadija i, kasnije, Poli Bojanić. Obojici dugujem veliku zahvalnost, jer su me ''istrpili'' i ja sam u tom periodu najviše košarkaški napredovao. Od role-igrača postao sam oslonac ekipe i jedan od najboljih igrača lige. Kroz Lovćen je tih sezona prošlo mnogo igrača, koji su u Prijestonicu, kao i ja, dolazili da stvaraju neko košarkaško ime, a mnogima se i to vratilo na najbolji način, jer su odatle odlazili u velike klubove. Vrijeme provedeno u Lovćenu pamtim po nevjerovatnom timskom radu svih, počev od trenera, preko nas igračaa, do uprave koja nas je uvijek pratila. Niko od ekipa u tadašnjoj domaćoj, ali super jakoj ligi, nije mogao računati na sigurnu pobjedu protiv nas.

Možda i najblistaviji trenutak tvoje karijere desio se 2005. godine, kada si sa Hemofarmom osvojio Jadransku ligu, savladavši u finalu Partizan. Takođe, tokom boravka u Vršcu, dobio si sina i kćerku. Da li će taj period života uvijek zauzimati posebno mjesto u tvom srcu?

- Poslije polusezone u Olimpijakosu, potpisao sam za Hemofarm iz Vršca, koji je imao velike ambicije da u svakom takmičenju dođe do kraja. Imali smo sjajne uslove i mogu reći da je taj klub bio najbolje organizovan kolektiv u tada zajedničkoj državi.Taj period ću pamtiti kao najljepši i najuspješniji u mojoj karijerii. Sva ta finala plej-ofa sa Partizanom su bili priča za sebe i ostaje žal što se nismo okitili titulom prvaka, jer smo u svakoj sezoni imali zaista moćan tim. Satisfakcija je ipak došla u sezoni 2004/05 kada smo osvojili Jadransku ligu u Beogradu, upravo protiv ekipe Partizana. Tih sezona smo bili hit u Evropi i čak smo stizali do polufinala Uleb kupa u par navrata. Tokom boravka u Vršcu sam dobio i dvoje djece, što je još jedan veliki razlog da taj dio mog života i karijere bude uvijek na posebnom mjestu u mom srcu!

Savo, u bogatoj karijeri igrao si u dugo u Grčkoj, između ostalog i u velikanu Olimpijakosu. Reci nam nešto više o životu i košarci u zemlji Helena.

- Najviše sezona u inostranstvu sam proveo i odigrao u Grčkoj, gdje sam sam igrao za 6 razlčitih timova, počev od najvećeg Olimpijakosa, preko Olimpije iz Larise, Kolososa sa Rodosa, Trikale, Marusija do Ikarosa iz Atine. Grčka liga je uvijek bila izuzetno kvalitetna i uvijek je važila za jednu od najjačih liga u Evropi. Tamo se mnogo pažnje obraća na skauting i stavlja se akcenat na čvrstu igru, sa puno kontakta. Ta liga me je naučila da zavolim kontakt igru. Kultura je mnogo slična našoj, što mi je pomoglo da se brzo naviknem na život u Grčkoj i da zajedno sa svojom porodicom steknem puno prijatelja. Svi znamo koliko su oni frenetični u navijanju, ali me najviše iznenadilo to koliko oni znaju i umiju da cijene nečiji uspjeh, bez ikakvih predrasuda. Grčku sam zamijenio Kiprom, gdje sam igrao dvije sezone, a jednu od njih sam završio kao prvak sa ekipom Etha iz Nikozije.

Uslijedio je povratak u Crnu Goru u dresu Teoda, potom epizoda u Mađarskoj, i ponovo Tivat. Zašto si odlučio da se vratiš i karijeru privedeš kraju u svojoj zemlji?

- Poslije toliko sezona koje sam proveo van svoje zemlje postojala je želja da se vratim kući, a to se i poklopilo sa željom moje porodice, jer smo htjeli da se moja djeca od početka školuju u mom rodnom gradu. Na nagovor trenera Bobana Savovića i predsjednika Miška Lučića izabrao sam Tivat i tamo sam proveo dvije sjajne sezone.

U Tivtu si igrao sjajno i postao si miljenik publike. Tačnije, gdje god si igrao ostajao si u lijepom sjećanju. Možeš li nam odati tvoju tajnu?

- Nema tu puno tajni. Iskreno, gdje god da sam igrao, igrao sam srcem i trudio sam se da dam sve od sebe u svakom momentu. Dvije sezone provedene u Tivtu su bile nešto novo za mene, jer sam posle mnogo godina igrao prvu crnogorsku ligu, kao i Balkansku ligu, koja je za taj klub bila novi izazov. Dokazao sam da motivisan, i pored svih godina koje nosim, mogu i dalje da budem dominantan na svojoj poziciji u obje lige.

Ove godine si, i pored poznih košarkaških godina, bio dominantan na poziciji 5 u domaćem šampionatu, pa je sportsku javnost u našoj zemlji iznenadila tvoja odluka o povlačenju. Rekao si nam ranije da ''to više nije bilo to''. Tijelo ne sluša kao ranije ili su razlozi druge prirode?

- Na kraju prosle sezone sam bio blizu da završim karijeru, ali sam na nagovor mog prijatelja i trenera Danilovgrada, Bora Stanišića, odlučio da mu pomognem koliko mogu ove sezone. Uvijek sam trenirao tokom ljeta i pokušavao da spreman dočekam sezonu i zato vjerovatno nisam imao neke ozbiljnije povrede tokom ovoliko dugačke karijere. Svjestan sam da mogu još da igram na nekom nivou, ali mislim da je vrijeme da se sklonim i da pomognem igračima i crnogorskoj košarci na neki drugi način.

Savo, znamo da planiraš da ostaneš u košarci. Kao trener, član uprave nekog kluba, agent, u zemlji, u inostranstvu?

- Kao sto sam i rekao, posle 25 godina u košarci, ne planiram da se bavim ničim drugim, osim košarkom. Na koji način, još uvijek nisam siguran. Postoje već neki planovi u vezi toga, ali ne bih još pričao na tu temu.

Preko dvije decenije provedene na košarkaškim igralištima širom Evrope. Ko će bolje od tebe poslati poruku i savjet mladim igračima koji svoje puteve krče kroz crnogorske lige?

- Relativno kasno sam dobio pravu šansu da pokaćem šta znam, ali nikad nisam gubio volju i želju za dokazivanjem, a to me je na kraju i odvelo na pravi košarkaški put, koji sam kao klinac zamišljao. Uz određeni talenat, koji neki igrač ima, bitno je uložiti veliki rad i, naravno, biti disciplinovan u svemu što radiš. Znam da uvijek može bolje, ali sam i na kraju ipak zadovoljan svojom karijerom.

Savo je na kraju intervjua izrazi želju da se zahvali jednoj osobi koja mu je pomogla da ovako dugo opstane u košarci, bez većih fizičkih poteškoća:

- Teško je nabrojati sve trenere i igrače sa kojima sam radio, ali zahvalnost što sam ovoliko dugo ''trajao'' košarkaški, dugujem mom prijatelju i izuzetnom kondicionom treneru Dejanu Jašoviću, sa kojim sam više od decenije svako ljeto provodio radno, da bih sezonu dočekao spreman.

 

ERSTE liga

7. kolo:

Lovćen - Teodo 88:87
Sutjeska - S. centar 100:79
Ibar - Danilovgrad 94:66
Primorje - Jedinstvo 91:80

slobodan: Ulcinj


Tabela:

1. Sutjeska 7 6 1 13
2. Ulcinj 6 6 0 12

3. Lovćen 6 5
 1 11
4. Teodo 6 3 3 9

5. Ibar 6 3 3 9

6.
 Danilovgrad 6 2 4 8
7. Jedinstvo 7 1 6 8

8. S. centar 6 1 5 7

9. Primorje 6 1
 5 7