Povratak u Budućnost

Napisao:  Pročitano 2889 puta četvrtak, 26 april 2018 14:20

Deset dana je prošlo, a i dalje ne vjerujem: Budućnost je šampion ABA lige! Nevjerovatno, entuzijazam nikako da splasne! U Podgorici do ove sezone nikada nismo gledali finale regionalne lige, a postali smo šampioni ''iz prve''! ''Plavi'' momci su ove godine po pet puta pobjeđivali jednu Zvezdu i jednu Cedevitu, ekipe sa višestruko većim budžetima i ambicijama. I na kraju ih ostavili iza sebe! Kapa dolje!

Ne treba, međutim, zaboraviti, da je od slavlja, utrkivanja medija ko će napraviti bolji i emotivniji intervju sa glavnim akterima čudesnog trofeja ili napraviti ljepšu priču o tome kako se ''kovalo zlato'', aktuelnog ''ćakulanja'' o Evroligi i prognozama o tome kako će tim izgledati sljedeće sezone, ko će doći od velikih imena itd. - ''ladno'' moglo da ne bude ništa! 

Da, tako je. Da je Čeri u prvom meču polufinala bio hladnokrvniji sa linije penala, a da potom nije napravio bespotreban faul nad Gordićem, da je Feldin u finišu trećeg meča finalne serije pogodio otvoren šut, da je Lesor bio prisebniji na ziceru - pitanje je da li bi Budućnost otvarala pobjednički šampanjac. Kao i uvijek u sportskim dvobojima odlučili su detalji, sitnice, sreća. Prije tri godine obruč je ''ispljunuo'' Subotićev šut u odlučujućem meču polufinala sa Cedevitom. Tada je sreća okrenula leđa, ali je ovog puta bila na našoj strani! Sreća prati hrabre. Sreću treba zaslužiti. A ovi momci koji su grizli, ginuli, izgarali do posljednjeg atoma snage itekako su je zaslužili!

Sreća je samo jedan djelić u puzli istorijskog uspjeha. Drugi je dovođenje provjerenog stručnjaka kakav je Džikić, koji je pribavio glavne djelove i svoje znanje i iskustvo posvetio njihovom sklapanju. Treći je što je uprava Budućnosti napokon poslušala ''glas naroda'' i sastavila tim koji većinom čine košarkaši iz Crne Gore, uz nekoliko kvalitetnih stranaca, posvećenih kolektivnom rezultatu mnogo više nego sopstvenoj statistici.

Zašto smo mi, dugogodišnji navijači Budućnosti i ljubitelji košarke, godinama tražili i priželjkivali da osnovicu tima čine crnogorski košarkaši, naša đeca, naši momci? Odgovor smo dobili ove sezone, posebno u odlučujućim mečevima. I on je jednostavan: Zato što niko ne može da se bori sa toliko žara, strasti, posvećenosti, želje, kao momci koji igraju svojoj kući, pred svojim roditeljima, rodbinom, prijateljima iz djetinjstva, sugrađanima, sunarodnicima. Publika prije nego da, mora da dobije, da vidi da su igrači posvećeni klubu i ciljevima. Ove godine je to bilo evidentno. Ko ne zna o čemu govorim neka se sjeti Petra Popovića u odlučujućem meču polufinala, Nikole Ivanovića u ključnim momentima finala, Filipa Barovića, tihog i povrijeđenog borca, kada je u četvrtoj utakmici sa Zvezdom došlo do 'biti ili ne biti'. Publika se zarazila strašću šampiona, iz meča u meč bila sve brojnija u ''Morači'' i, kada je bilo najpotrebnije, dala čuveni ''vjetar u leđa'' Džiletovoj jedrilici. 

Niko kao naši momci u svom domu ne može osjetiti, niti prenijeti, čistu, izvornu, istinsku emociju. Emblem ove tvrdnje je jedan od tri junaka ove priče, Nikola Ivanović. Ovdje ne govorimo samo o suzama radosnicama nakon osvajanja tilule i radosnog krika uz stegnute pesnice nakon pobjedničkog koša preko Omića. Ne. Ovdje govorimo posebno o jednoj sceni, koja je vjerovatno mnogima promakla, a koja zapravo najviše govori koliko je ovom momku stalo do trofeja u njegovoj Podgorici. 

Igrao se čuveni treći meč finalne serije između Budućnosti i Zvezde. Dvadesetak sekundi prije kraja, 1 razlike za ''plave'', lopta u rukama Ročestija. Ivanović je čuvao Feldina, ali se previše fokusirao na svog saigrača iz reprezentacije, pa se ''zakucao'' u blok Bjelice i ostavio Amerikanca samog na šutu za tri poena. Feldin je promašio, poslije njega i Lesor, ''Morača'' je eksplodirala, krenulo je opšte slavlje, a samo je Džoni ostao na parketu, sa rukama na glavi, vjerovatno razmišljajući: ''Kakvo sam s*anje mogao da napravim''. Ali nije. A onda je sjutradan presjekao dodavanje Ročestija, poletio u kontru na krilima ''Moračinog'' huka, pogodio za vođstvo, a potom u svom stilu, naskočivši u reketu rivala, preko džina Omića postigao koš za trijumf, za titulu. A potom suze. Suze sreće, suze mladića koji je uspio tamo gdje je najteže - u svom gradu i zemlji koja uvijek više cijeni ono što je tuđe i što dolazi sa strane, momka koji je dobio ličnu osvetu. Čista emocija!

A sjetimo se, iako danas to tako daleko izgleda, da je Nikola prije samo tri godine, razočaran, odlučio da digne sidro i trbuhom za kruhom pođe u svijet. Talentovanom izdanku Džokera prognozirana je velika karijera, ali iz pupoljka se nije rađao predivan cvijet. Utisak je da to nije samo Džonijeva krivica, već i ambijenta koji mu nije davao pravu šansu. U odnosu na podgoričkog pleja preferirani su vremešni Kuk, povrijeđeni Ćapin, pa čak i izvjesni Protić...

Nikola je, pouzdano znam, teška srca odlučio da je vrijeme da se njegov i put njegovog voljenog kluba razdvoje. Pošao je u Megu, gdje je odmah pokazao koliko vrijedi. Shvatiš šta si imao tek kada to izgubiš, a Budućnost se osvijestila tek kada je svoje dijete u ulozi MVP-ja vidjela na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja u srpskom kupu i kada je od njegove ruke (a i ruke drugog ''odbjeglog sina'' Danila Nikolića), eliminisana u polufinalu ABA lige. Uslijedio je transfer u grčki AEK, gdje se nije najbolje snašao, pa pozajmica u Kapo D'Orlando. Nikola je klub iz sicilijanskog gradića, koji do prije samo par godina nastupao u četvrtom rangu italijanske košarke, odveo u plej-of, u kojem su čak uspjeli da u Milanu savladaju giganta Armani. Našeg zemljaka su molili, preklinjali da ostane, ali zov kuće je za njega bio prejak - odlučio je da se vrati i nastavi tamo gdje je stao, ovog puta u ulozi glavnog glumca.

Povratak u Budućnost, ta paradoksalna fraza, za Nikolu je bio uspješan koliko i istoimeni film sa Majkl Džej Foksom. Zbog titule i njenih junaka će sve više dječaka i djevojčica u našoj zemlji početi da trenira košarku, znam, jer sam se i sam davno upisao u školu najljepšeg sporta motivisan uspjesima Šćepa, Gaša, Vulja, Deja Radonjića... A na poligonima ispred ''Šargarepe'', ''Simpa'', ''Štampara'' i ''Radojice'', na Zlatici itd. klinci će šutirati sa osam metara, odbrojavajući ''Tri, dva, jedan...'', a kada pogode stegnuće prste u šaku i uzviknuti: ''Ivanović''! Igraće jako i trenirati još jače i sanjati da će na ulazu njihove zgrade jednoga dana osvanuti mural i sa njihovim likom. Ivanović i drugovi su inspirisali mnoge, i zato je njihov uspjeh od velikog socijalnog značaja!

Džoni će biti zapamćen kao junak titule, kao košarkaš bez straha, sa velikim atributima, čovjek odluke, igrač kojem ide lopta kada je vrijeme na isteku ili kada se ''lome'' utakmice. Ne više samo po čuvenom košu sa pola terena beogradske ''Arene''. Nikola je skinuo i tu etiketu, koja ga je, vjerujem, veoma žuljala. I naravno, nastavak tek slijedi: svi znamo da ''Povratak u budućnost'' ima i drugi, i treći dio...

Mural na zgradi ''Šargarepe'' u kojoj živi Ivanović - photo: CDM/Dnevne Novine

Za kraj dijela o Nikoli moram da budem ličan i ispričam vam anegdotu, koja veoma dobro opisuje kakav je to čovjek. Televizija ''Vijesti'' je nedavno napravila reportažu o školi košarke za djecu iz romske zajednice, u kojoj je jedan od polaznika, Enis, kazao da mu je Ivanović košarkaški idol. Nikola je vidio prilog ''Vijesti'', pronašao Enisa na Instagramu i napisao mu poruku: ''Imaš dres''.

''Radost koja se ne može riječima opisati'' je fraza koju loši novinari i pisci koriste u nedostatku epiteta usljed siromaštva vokabulara. Biće da sam loš novinar, ali ja vama radost tog dječaka ne umijem opisati riječima. Eto, takav je čovjek Nikola Ivanović i zato je zaslužio pažnju i uspjeh u kojem sada uživa!

Drugi junak naše priče je Nemanja Gordić. Rođeni Mostarac je 2005. stigao u Podgoricu, i u njoj igrački stasao, a zatim joj, nakon pet godina, kazao ''Doviđenja''. Uslijedila su iskustva u Rimu i Marijupolju, Gorda je ''osjetio'' Partizan, igrao finale sa Cedevitom, a potom se i on vratio u svoju drugu kuću: Budućnost. 

Gordićev povratak nije bio onakav kakvom se nadao. Lom šake, duga pauza, a potom i težak povratak u formu i prilično loše partije okarakterisali su početak Gordićevog drugog mandata u ''plavom'' dresu. Lično sam prisustvovao jednoj utakmici u ''Morači'', tokom koje je grupica navijača toliko prozivala bosanskog plejmejkera, da ni on nije uspio da ''iskulira'', već se okrenuo i ''brecnuo im se''. Nije to bio lak period za Nemanju, ali ga je on ''muški'' prebrodio, a potom je u finalnoj seriji crnogorskog šampionata dokazao da nije zaboravio da igra košarku. U petom, gle čuda, odlučujućem meču finala sa Mornarom, stranac Budućnosti, ali samo na papiru, je preuzeo odgovornost i bio najzaslužniji za 11. uzastopnu, nikad teže osvojenu, titulu crnogorskog prvaka.

Kada smo već pomenuli Mornar, dozvolite mi malu digresiju. Želimo da iskoristimo priliku i da Baranima čestitamo na fantastičnoj sezoni i istorijskom plasmanu u plej-of. Od kako su braća Pavićević uzdigla Mornar na visok nivo organizacije i igre, u Crnoj Gori ponovo gledamo neizvjesne i uzbudljive utakmice i bitke za trofeje. Bez jakog Mornara, nema ni jake Budućnosti, i nadamo se da će se rast i borba (koja nažalost ponekad izađe iz sportskih okvira) dva najbolja crnogorska kluba nastaviti još dugi niz godina. 

Nego, s obzirom da je tema našeg članka ''povratak'', da se vratimo temi. Skidamo kapu upravi Budućnosti koja je odlučila da Gordiću i ove sezone ukaže povjerenje, jer se ispostavilo da je to vrhunski potez. Džikić je ključeve igre, po par, predao Gordiću i Ivanoviću, a oni su samo to i tražili. Novu šansu. I u potpunosti su je iskoristili. Nemanja je ove sezone bio pravi lider, i, po Džonijevim riječima, ''vukao'' je ekipu cijele godine, pa sada potpuno zasluženo uživa u tituli MVP-ja finala i plodovima najbolje sezone u karijeri!

Posljednji, ali ništa manje važan junak naše priče je Filip Barović. I Nikšićanin je ranije nosio dres podgoričkog kluba, ali vjerujem da samo oni najvjerniji i najvatreniji navijači mogu da se sjete njegovih partija iz tog perioda. Centar se u Budućnost nije vratio na velika vrata kao Ivanović, već je, nakon Evropskog prvenstva sa crnogorskom reprezentacijom, bez prevelike pompe predstavljen kao novi-stari igrač, nakon iskustava u Njemačkoj, Mađarskoj i Bugarskoj. Još jedan vrhunski potez. Sjajan momak, ratnik, čovjek koji je ove sezone u više navrata rizikovao svoje zdravlje zarad tima i za kojeg je Džikić često znao da izjavi da je pravi junak kluba. Nije igrao protiv Cedevite, pojavio se sa bolovima u stopalu i leđima u seriji protiv Zvezde i u četvrtoj utakmici, gotovo neprimijetno, sakupio najviše indeksnih poena. Ivanović je koševima koje smo ranije opisali riješio pitanje pobjednika, ali je prije toga Filip svojom mirnoćom sa linije penala (8/9) i nekoliko majstorija u reketu održao ''plave'' u životu. To je samo ono što je vidljivo - ali koliko samo Barović odradi ''prljavog'' posla za svoj tim, snažnih blokova, ''krljanja'' ispod obruča sa protivničkim centrima, primljenih lakata u rebra i ostalih stvari koje se ne vide u statističkim kategorijama. Putokaz i inspiracija našim momcima koji igraju u Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, da napornim radom i vjerom u sebe mogu i ne baš u cvijetu košarkaške mladosti (skoro 28 godina) nekada dobiti poziv Budućnosti!

Ne smijemo zaboraviti ni još jednog povratnika, Danila Nikolića. Krilni centar, doduše, u finalu nije pokazao ni djelić svojih, posebno šuterskih, sposobnosti, ali je dao značajan doprinos ovogodišnjim uspjesima. Sjetimo se samo odlučujućih koševa u dramatičnom meču Eurokupa u Trentu...

Za kraj ćemo se vratiti u blisku budućnost. Šta će sada biti nakon ovog fantastičnog rezultata, titule u ABA i sjajnih izdanja u Eurokupu? Evroliga? 

Za Evroligu je potreban veliki novac. Milioni i milioni eura. Velika i skupa imena. I, nažalost, treba biti realan, Crna Gora trenutno nema veliki fond igrača koji kvalitetom zaslužuju da igraju u elitnom evropskom takmičenju. Da li bi Evroliga značila povratak na staru politiku dovođenja velikog broja stranaca i ponovnog zapostavljanja domaćih igrača? Da li bi u rosteru bilo mjesta za Ilića, Nikoliće, Popovića, Šehoviće i kakva bi i koliko značajna bila njihova uloga? Da li bi Starovlah, Bojić, Slavković i ostali ikada dobili šansu? Da li bi velika ulaganja u seniorski tim zaustavila ulaganja u mlađe kategorije i ''pravljenje'' igrača, put kojim je Budućnost nedavno ozbiljno krenula? Takođe, dobro je poznato da je podgorička publika vatrena kada treba, ali i veoma razmažena. Da stvari u Evroligi ne krenu po planu, da li bi ''Morača'' bila ispunjena na svakom meču?

Možda, a možda i ne. Donošenje krupnih odluka je sada na upravi Budućnosti. Na nama je da uživamo u trenutku, da se nadamo da ćemo veoma brzo svjedočiti još jednoj uzbudljivoj završnici domaće lige i da ćemo uskoro u ''Morači'' gledati CSKA, Real i Makabi.

I možda, još nekom uspješnom povratku u Budućnost!